Na hiljade Južnokorejaca okreće se zatvoru kao načinu bjekstva od života. Od 2013. godine, više od 2.000 ljudi prijavilo se u ustanovu “Zatvor u meni” u sjeveroistočnom Hongčeonu - lažni zatvor koji oponaša ubistveno isprazno iskustvo boravka iza rešetaka.

“Zatvorenicima” u “Zatvoru u meni“ oduzimaju se telefoni a dobijaju plavu uniformu, prostirku, čajnik sa priborom, olovku i svesku, prema izvještavanju Rojtersa. Zabranjeno im je da pričaju među sobom i dobijaju bazična, svedena jela uključujući pirinčanu kašu za doručak i slatki krompir skuvan na pari za večeru.

Sve je to na dobrovoljnoj bazi, a veliki broj klijentele ove ustanove čine kancelarijski radnici i studenti koji žele da provedu vikend daleko od južnokorejske kulture rada visokog intenziteta. U zemlji u kojoj se radi mnogo sati, a stopa samoubistva je visoka, to bi moglo da spasi na hiljade života.

Prosječan korejski zaposleni radnik radio je ukupno 2.027 sati u 2017. godini, prema anketi Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) - što ih čini trećim građanima koji najviše rade poslije Meksikanaca i Kostarikanaca. To je jedna hiper-kompetitivna radna i školska kultura koju je Berkeli politikal rivju nedavno opisao kao “smrtonosno nezdravu”, a eksperti vjeruju da je ona doprinijela visokoj stopi stresa i samoubistava u ovoj zemlji. Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije iz 2017. godine, Južna Koreja je druga po stopi samoubistava na svijetu, sa prosječno 28,3 osoba na njih 100.000 koji su oduzeli sebi život u 2015. godini.

Iz ove kulture pretis-lonca iznikao je “Zatvor u meni”. Suosnivačica Noh Ji-Hjang rekla je da je ideja za ovaj lažni zatvor potekla od njenog muža, tužioca koji je često bio prisiljen da radi radne nedjelje u trajanju od 100 sati.

“On je izjavio da bi radije išao u samicu na nedjelju dana kako bi se odmorio i bolje osjećao”, rekla je ona. “Tako je sve počelo.”

“Bio sam iscrpljen fizički i mentalno, ali nisam bio dovoljno hrabar da dam otkaz”, rekao je za Al Džaziru Nohin muž Kvon Jong Seok. “Nisam znao šta da radim sa svojim životom. Potom sam pomislio da provedem nedjelju dana u samici. Odlučiti šta dalje sa životom bilo bi malko jasnije bez cigareta, pića, međuljudskih odnosa, šefa i stresnog posla.”

Sada se na stotine Južnokorejaca zatvara u ćelije od šest kvadratnih metara na periode od 24, a ponekad i 48 sati. Tamo nema satova, nema ogledala i postoji samo jedan mali toalet.

“Zatvor mi je pružio osjećaj slobode,”, rekla je za Rojters Park Hje-Ri, dvadesetosmogodišnja kancelarijska radnica. “Bila sam prezauzeta. Ne bih trebalo da sam sada tu, imajući u vidu koliko toga moram još da uradim. Ali odlučila sam da napravim pauzu i osvrnem se na sebe kako bih imala uvid u bolji život za sebe.”

Park je platila ekvivalent od 88 američkih dolara da provede 24 sata u ovoj ustanovi - a ona je samo jedna od mnogih koji se odlučuju za ovaj novi, nevjerovatni oblik očuvanja mentalnog zdravlja. Prema Noh, samica nije ništa u poređenju sa životom spolja. Za neke, on bi čak mogao da bude pravi odgovor na njega.

“Bukvalno ste zatvoreni tamo, što je i koncept čitavog programa”, rekla je ona.

“Ali učesnici kažu da su tamo doživjeli najveću sreću i slobodu. Većina se ispočetka opirala, zato što im je rečeno da je to kao u pravom zatvoru. Ali nakon što su proveli vrijeme unutra, rekli su da nije ta mala ćelija zatvor, već spoljni svijet.”